Pitaju me, Karlo, reci kako si
K'o da nikad ništa nije bilo
A sad nam one dijele život
Tu je kraj ako malo razmisliš
Ne možeš mi uzet sjećanja!
Možda te još jednom vidim
Na istom mjestu možda te i
Ova jesen miriše drugačije
Pitaju me, Karlo, reci kako si
Tek sada znam koliko volim te
Sjećam se da vjetar tvojoj
Plavoj kosi nije dao mira
Tijelo ti je drhtalo jer grijala te zima
Gledaš gdje sam, izgledaš izgubljeno
Ona mislila je da su bajke bile stvarne priče
Čekala je princa, a on nikako da stigne
Zvono zvoni, sad čekam te pred vratima
O tebi pisem ko da sam Petrarca
Takva sudbina mi nije baš toliko strana
Kažu da sve događa se s razlogom
Ma hajde sad, draga, daj mi svoju ruku
Moram da je držim, srce pleše mi po rubu
Samo tvoji dodiri me smiruju